preskoči na sadržaj
NOVOSTI

INTERVJU S DR.SC. DOMAGOJEM SREMIĆEM, SUAUTOROM MONOGRAFIJE O GIMNAZIJI SISAK

„Monografija je cijelo vrijeme rasla, riječ po riječ, fotografiju po fotografiju“, riječi su profesora Domagoja Sremića, jednog od dvojice autora monografije nastale povodom stote godine postojanja sisačke Gimnazije. Tim smo ga povodom odlučili intervjuirati kako bismo saznali nešto više o nastanku monografije. Prvo nas je zanimalo što je to monografija pa smo saznali da je to znanstveno djelo u kojem se iscrpno obrađuje jedan problem, osoba ili pojava.

S profesorom Sremićem, nastavnikom povijesti u našoj školi, razgovarao je Matija Vavro, učenik 3.d razreda, a intervju u cijelosti možete pročitati u nastavku.

 


Što Vas je potaklo na pisanje monografije?

Bilo je više razloga koji su me potakli na pisanje ove monografije o sisačkoj gimnaziji. Prvi je razlog taj što sam i sâm bio učenik Gimnazije Sisak u razdoblju od 1993. do 1997. godine. Bio sam jedan prosječan učenik koji se ni po čemu nije isticao. Razdoblje svog gimnazijskog obrazovanja smatram osobito važnim jer su u mene usađene neke vrijednosti - vrijednost učenja, poštivanja autoriteta i ostalo. Drugi je razlog koji me potakao na pisanje ove monografije to što volim poučavati, pisati i istraživati, što je i priroda mog posla. Povjesničari se ne bave samo reproduciranjem znanja i prenošenjem tih znanja učenicima, svakako da je to za profesore važno, no ja sam želio nešto više od te povijesti, a to je istraživanje problematike, nekih povijesnih činjenica koje su date kao takve za njihovo drugačije tumačenje, promišljanje i kritičko vrednovanje. Kada se ukazala mogućnost pisanja te monografije, što mi je ponudio ravnatelj Božidar Dujmić, objeručke sam se prihvatio toga, znajući da neće biti puno vremena, svega nekoliko mjeseci. No, već sam imao razrađenu taktiku jer sam ove godine i doktorirao. To mi je puno pomoglo pri usustavljivanju povijesne građe i pronalasku podataka u Državnom arhivu u Sisku, sisačkom Gradskom muzeju, Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te Hrvatskom školskom muzeju. Osim tih navedenih institucija, „podigao“ sam na noge pola Siska i okolice da mi ustupe fotografije, svjedodžbe, a sve zbog toga da monografija bude što obimnija, slikovitija, oku ugodnija i na koncu da ponese čitatelja, osobito mlađe generacije. Osobito mi je na srcu bilo napisati nešto o toj stotinu godina staroj instituciji jer o njoj nije bilo ništa napisano, barem ne onako sveobuhvatno. Još daleke 1944. godine izdano je „Jubilarno izvješće“ povodom 25 godina škole. Od 1944. nije napisana nijedna knjiga, izuzev jedne brošure 2009. godine, koju je napisala profesorica povijesti Josipa Prpić - Zahirović, kojoj sam bio tek tehnička podrška. Evo, u tih deset godina štošta se promijenilo, a ja sam preuzeo istraživačku inicijativu.

Je li bilo teško pronaći podatke za monografiju?

Podatke nije bilo teško pronaći jer sam nedavno doktorirao pa sam znao kamo trebam ići i gdje trebam tražiti, a to su arhivi. Oni čuvaju onu najstariju povijest od 1919. pa do 1945., ali i noviju, samo se njome nisam bavio ja, već kolega dr.sc. Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskog muzeja Sisak. Podataka je mnogo jer imam dojam da su ljudi nekada bili puno sustavniji pa se mogu pronaći detaljni popisi učenika, profesora, popisi predmeta, mjesta ekskurzija i tako dalje. Neke sam segmente morao sam doraditi, osobito kod popisa profesora, jer su neki navedeni samo imenom, no meni to nije bilo dovoljno. Htio sam istražiti i što su predavali. Što se tiče podataka od 1991. do danas, moram reći da u ovoj današnjoj poplavi papirologije ima previše podataka koji nisu relevantni, koji nisu za neko povijesno istraživanje potrebni, ali povjesničara opterećuju jer mora puno toga pročitati i filtrirati da bi mogao napisati deset suvislih rečenica. Građi od 1919. do 1945. pristupio sam izrazito kronološki, a onoj od 1991. do danas, uz kronološku metodu, koristio sam i usustavljivao ju prema nekim projektnim radovima i dokumentaciji. Naglasak u ovoj najnovijoj povijesti bio je, dakle, na projektnim radovima, primjerice suradnji Gimnazije Sisak s Werkgymnasium iz Heidenheima, djelovanju debatnog kluba, likovne zadruge i ostalih klubova. Na taj sam način pokušao prikazati tu jednu živost škole. Što se tiče slikovnog materijala, tu je već postojala izvjesna problematika. Oko njihova sam se dobivanja morao namučiti, puno sam ljudi iz Siska i okolice kontaktirao kako bi mi ustupili fotografije i rekli koga, što i koje godine one prikazuju. Mnogo mi je ljudi svoje fotografije ustupilo odmah, neke sam morao kontaktirati pet ili šest puta, a neki ih na kraju uopće nisu dali. Uglavnom, kolega Čakširan i ja smo, u to malo vremena, prikupili jedan impresivan broj fotografija i materijala.

Koliko ste dugo pisali monografiju?

Monografiju sam konkretno pisao od ožujka pa sve do kraja srpnja 2019. godine, a nekoliko mjeseci prije toga počeo sam prikupljati materijal. Dakako da je za monografiju, jednu tako obimnu knjigu, potrebno puno više vremena, ali što nam je dugo preostalo, morali smo to napraviti i time je izazov bio to veći. To je značilo puno usustavljivanja, malo spavanja unatoč brojnim drugim životnim obavezama, ali sam znao da ću se, zajedno s kolegama, radovati kraju monografije, kao što sam se radovao kraju svoga doktorata. Ta monografija nije samo moje djelo, ja sam samo jedan od, moglo bi se reći, većih sudionika. Na knjizi je, uz mene, radio i kolega Vlatko Čakširan, kao i nekoliko profesora iz Gimnazije. Profesor Igor Božičević sudjelovao je sa sportskim prilogom, profesorica Blaženka Krznarić-Stuparić s glazbenim, profesorica Marijana Milas s likovnim, profesorica Rogulja Mart s književnim te profesor Boris Majić s prilogom o biografijama znanstvenika. Uz njih, tajnica škole Darija Hanž načinila je popis svih maturanata po generacijama, što dodatno obogaćuje ovu knjigu. U monografiji je i jedan filmsko-estradni prilog koji je uredio sam urednik knjige i vlasnik izdavačke kuće Aura, gospodin Bogdan Arnautović.

Jeste li morali što izbaciti iz monografije?

Nisam morao ništa izbaciti iz monografije, bio sam pažljiv u odabiranju podataka jer se od povjesničara očekuje objektivnost. Bez obzira koliko mi osobno voljeli neke ljude, događaje, političke opcije ili linije, u nekom službenom dokumentu koji će čitati ljudi koji ne dijele naša mišljenja definitivno treba objektivnost, pogotovo što se tiče tog „škakljivog“ 20. stoljeća u kojem su se smjenjivali brojni režimi. Ipak, nastojali smo svaki taj segment povijesti obraditi i iskazati neke pojedince zaslužne za boljitak i promociju Gimnazije u tom vremenu. Kada se tako pristupi nekom znanstvenom djelu, vjerujem da nema toga previše za izbacivanje. Tako je monografija cijelo vrijeme rasla, riječ po riječ, fotografiju po fotografiju, što mi je jako drago jer to je onda pokazatelj jedne dosljednosti i sustavnosti na tragu povijesne istine. Na kraju smo monografiju dali na recenziju i stručnu kritiku uvaženoj profesorici, doktorici povijesnih znanosti Agnezi Szabo, koja je po svojoj stručnosti poznata i izvan Hrvatske. Od nje se očekivala objektivna recenzija koja je i tiskana na kraju knjige i koju će moći pročitati svatko tko tu monografiju bude držao u rukama.

Možete li, kao bivši učenik Gimnazije Sisak izdvojiti najdraži trenutak svog srednjoškolskog obrazovanja?

Da, kao što sam već spomenuo, bio sam jedan prosječan učenik kojega su mučile uglavnom matematika i kemija. Upisao sam ovu školu s ciljem učenja zemljopisa, a na koncu i povijesti, tako da sam već od početka imao viziju što želim dalje. Što se tiče izdvajanja najdražeg trenutka svog srednjoškolskog obrazovanja, navest ću ih nekoliko. Ponajprije bih želio izdvojiti neke profesore koji su na mene pozitivno utjecali. To je svakako bila profesorica Mirjana Boljević, profesorica zemljopisa, koja je bila izrazito stroga i svaki bi sat započinjala ispitivanjem. A kad netko ne bi znao odgovor na pitanje, uvijek bi mene pitala i na taj me način držala spremnog za odgovaranje. Tada mi je to možda bilo malo „tlaka“, ali kad sad o tome  razmišljam, to je na neki način bilo izrazito dobro za mene. Samo svakidašnja priprema za određeni predmet, makar bila i kratkotrajna, može ići k boljitku. Osim profesorice Boljević, za koju imam samo riječi hvale unatoč njenoj tadašnjoj nepopularnosti, naveo bih i svoju profesoricu engleskoga jezika Sandru Nekolu koju smatram vrsnom stručnjakinjom za engleski jezik i zahvaljujući čijoj se strogoći ja danas engleskim jezikom poprilično dobro služim. Od samih događaja u mojem srednjoškolskom obrazovanju istaknuo bih maturalno putovanje u Španjolsku, 1996. godine, koje je proteklo u prijateljskom ozračju, a koje je moja razrednica Romana Sertić-Golić zajedno s još nekoliko profesora odlično osmislila. Na samom kraju obrazovanja doživio sam jednu, moglo bi se reći, slavu u razredu, Naime, napisao sam vrlo uspjeli maturalni rad iz Zemljopisa o Parku prirode Lonjsko polje, što je predstavljalo krunu mog gimnazijskog obrazovanja. U tome sam si dao puno truda i tada već iskazao svoj istraživački entuzijazam. Rad je ocijenjen s odličnom ocjenom te ga je profesorica Mirjana Boljević poslala u uredništvo Hrvatskog zemljopisa, današnjeg časopisa Meridijani, na natjecanje za najbolji maturalni rad na razini Republike Hrvatske, što mi je bila izuzetna čast da se moj rad čitao izvan sisačke Gimnazije i grada Siska. Iako nisam dobio nagradu, već samo sudjelovanje u tom natjecanju smatrao sam, a i danas smatram svojim velikim uspjehom.

Možete li izdvojiti neki događaj iz povijesti škole koji ste pronašli u svojem istraživanju, a da Vas je posebno zaintrigirao?

Najprije sam htio nešto općenito rasvijetliti što se tiče gimnazijskog obrazovanja. Starije generacije gimnazijalaca pričale su kako su najprije polagale „malu maturu“, a onda nakon nje „veliku maturu“. Da pojasnim, prema starom austro-ugarskom obrazovnom sustavu, na samom početku školovanja bile su niže četverogodišnje pučke škole, a nakon njihova završetka, dio učenika prelazio je na viši stupanj obrazovanja, odnosno u više pučke škole. To bi danas odgovaralo godištima od 5. do 8. razreda. Nakon završetka te više pučke škole, koje su tijekom godina pretvorene u niže razrede gimnazije, polagala se tzv. „mala matura“. Nakon toga, djeca koja su bila u financijskoj mogućnosti upisivala su pravu srednju školu koja je trajala četiri godine (od 1. do 4. razreda). Nakon tog stupnja obrazovanja polagala se tzv. „velika matura“. Danas toga više nema jer je gimnazijski obrazovni koncept umnogome drugačiji od onog iz prve polovice 20. stoljeća. Kad sam ovladao tim saznanjima, bilo mi je štošta jasnije jer ipak je specijalnost moje struke povijest odgoja i obrazovanja. Osim ovog saznanja, u svom istraživanju povijesti naše gimnazije mogao bih izdvojiti samu izgradnju ove postojeće školske zgrade za koju je bio potreban jedan čvrst temelj jer je izgrađena na močvarnom području. Inače, zgrada je bila arhitektonski izazov početkom 30-ih godina prošloga stoljeća, a za koju mnogi i današnji arhitekti imaju riječi hvale. Gimnazijska zgrada jedna je od najvećih te kao takva i jedna od najreprezentativnijih zgrada u Hrvatskoj. Taj čvrst temelj zgradi je osigurao postajanja kroz ova desetljeća, a osigurava postojanje i za desetljeća i stoljeća koja nas čekaju, bez ikakvog pucanja i bez poremećaja u statici. U sisačkom arhivu pronašao sam mnoge slike gradnje zgrade, kao i nacrte arhitekta Stanka Kliske. Drugo što bih izdvojio, a što sam već znao od prije, jest to da su profesori prije bili postavljani dekretom, što bi značilo da na određenom radnom mjestu nisu došli temeljem svojevoljnog natječaja, kao što je to danas, već da ih je postavljalo Ministarstvo prosvjete iz Beograda. Neki su tako svoje radno mjesto promijenili čak petnaest ili šesnaest puta.

Je li u sklopu škole bilo više smjerova nego danas?

Bilo je, u razdoblju od kasnih 70-ih godina do 1992. godine, međutim ja se njima nisam bavio. U tom razdoblju tzv. Šuvarovih reformi, o kojem je pisao kolega Čakširan, ukinute su tradicionalne gimnazije i prilagođene tadašnjim potrebama socijalističkog društvenog sustava i njegova specifičnog viđenja obrazovanja. Tako su uvedeni razna usmjerenja, primjerice, odgojno-obrazovni, kulturno-umjetnički, upravno-birotehnički, ekonomski, zdravstveni, matematičko-informatički, inokorespodenti itd. Njima se trebala povećati povezanost i učinkovitost između obrazovanja i rada. Tek nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, 1991. godine dolazi do ponovnog vraćanja opće, jezične i prirodoslovno-matematičke gimnazije u hrvatski srednjoškolski obrazovni sustav, a ministrovom odredbom od 22. prosinca 1992. i u Gimnaziju Sisak.



Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju
objavio: Andrea Ostojić   datum: 22. 10. 2019.




preskoči na navigaciju