Koronavirus

Prvi oboljeli, Wuhan, prosinac 2019. Nema mjesta panici, tješim se; današnja medicina i popratna tehnologija, tijekom par mjeseci sve će riješiti. A i k tome to je ipak Kina - skoro sami istok Azije. Jedino što me malčice zabrinulo bilo je to što se virus naziva COVID-19 (koronavirus) za kojeg nikad u životu nisam čula, nitko nikad nije obolio od njega. Nažalost, danas svatko koga pitate bilo gdje na svijetu znat će za ovaj virus. Bilo s internetskih šala ili, ne daj Bože, da se suočava s njim na vlastitoj koži. Samo tri mjeseca kasnije, pojavili su se zaraženi i u mojoj zemlji, u gradu Zagrebu. Ponovno razmišljam, daleko sam od grada, bit će to sve dobro. Sredina ožujka, dolazi vijest o zaraženima i u Sisku. Nemoguće!!! Uvijek se neke katastrofe događaju tamo negdje, a sad se to događa u mojoj blizini, postoji mogućnost da se i moja obitelj i ja zarazimo. Ma ne, nadam se da nećemo. Ubrzo dolazi do zatvaranja škola. Ne lažimo se, većini je to dobro sjelo (u početku). Isprva sam bila sretna, priznajem, što ću moći puno više vremena provesti sa svojima, što ću napokon pojesti primjeren ručak, što ću napokon imati malo vremena za sebe i za svoju obitelj, pogledati film ili seriju i konačno se naspavati. Krenula je i online škola. Što će od toga biti?!? Sigurno se neće smatrati ozbiljnim i profesori se neće previše truditi. A kad ono - šok; zadaci su samo dolazili i dolazili. Negodovala sam, ali naviknula sam se, čak i na količinu zadataka - treba samo dobra organizacija, samo to! Uspijeva se sve, donekle, na vrijeme poslati na uvid, a ako ne, profesori imaju razumijevanja tako da smo svi na dobitku. Iskreno, ne pada mi teško ova izolacija (navela sam razloge u gornjem dijelu). Rekla bih da je to, na neki način, karma koja je snašla  sve one koji su nam zbog štrajka ukinuli sve i jedan praznik. Jednostavno ova godina nam nije suđena, ili upravo je?!? Je li to nagovještaj promjene?!? Vidjet ćemo! Vjerujem da se sve ovo događa s razlogom i da nas ova situacija tjera na promjenu. U ovom trenutku, situacija nije dobra, prvenstveno jer velik broj ljudi umire, ali kasnije doći će na vidjelo izreka "Svako zlo za neko dobro". Ovakve situacije promijenit će nam viđenje svijeta, smatram da nećemo više uzimati jednostavne stvari zdravo za gotovo te da ćemo ih cijeniti.. U svim situacijama treba gledati ipak  dobro i što se može naučiti iz lošega, ali prvenstveno moramo biti pozitivni. Ovaj dio me podsjetio kako smo bili tužni kada u trgovini nije bilo kvasca, nismo si mogli ispeći kruh, a kad je nakon tjedan dana napokon stigao, toliko smo bili sretni da sam prokomentirala s mamom da nikad nisam mogla ni zamisliti kako će me kocka kvasca razveseliti. Sreća je, i mora biti u malim stvarima!!!
Pročitala sam jednu činjenicu koja me poprilično iznenadila. Ne sjećam se kako je točno išla, ali sam zapamtila da se svakih 100 godina događa velika pošast neke bolesti. Tako je 1720-te bila kuga, 1820-te kolera i 1920-te Španjolska groznica. Očito se povijest ponavlja, samo će u knjigama sad pisati 2020-te COVID-19 (koronavirus).

 

 

CO-VID-19

Mnogi će pisci pisati o njoj, dok joj ja neću pružati tračak slave. Blogovi, Facebook, YouTube nastupaju bogatim naslovima i grozotama u karanteni dok pretplatnici samo žderu, debljaju se i pužu po kući kao muhe bez glave. Istina je, pohlepe ima, samo što meni nije trebala korona da ju vidim. Poput štakora bahato grizu svaku vijest, dok ja radio gasim. Stvorena da me uništi, u imenu svom, krije moje ime i godine,ne dam joj prilike jer ipak manja je od mene!

 

 

 

Sjedim odnedavno svako jutro na balkonu i pijem kavu. Mirisne arome šire se ujutro po malom skučenom balkonu s pogledom na park. Radni dan je i obično prođe hrpa ljudi parkom ispod moga balkona, a ja obično na njemu ne sjedim u sedam ujutro jer se radnim danom radni, a ne uživa. Mozak mi je kao osinjak. Svašta se u njemu roji, a ponajviše mašta u mom mentalnom radnom prostoru. Srećom imam mozak pa u ovom košmaru bar imam radni prostor, jer živimo na platnu kino dvorane i svi smo protagonisti. Zamisli sedam milijardi protagonista??? Moj film zove se „Film katastrofe“. Dugometražni je, ali nimalo dosadan jer uvijek se nešto događa: najčešće dosadna rutina koja se u njemu konstantno ponavlja. Definitivno film za Oskara. Molim nekoga da svakako predloži prirodu za najbolji film katastrofe ikada snimljen, najboljega redatelja i originalnog scenarista. Mislim da se od njega ekipa u Hollywoodu hvata za glavu jer se prije nisu sjetili takve produkcije i scenarija, a nije fora kopirati tuđe.  Sve i svašta su oni snimili od smaka svijeta, snijega u pustinji, Zemlje na kojoj nitko ne živi pa sve do lijeka za dugovječnost, ali ovo još nikad. Film u kojem cijeli svijet napada virus o kojem kruže svakakve teorije zavjere, a najvjerojatnije je došao iz Kine jer sve upućuje na to. Srećom da je kineski, strah me i pomisliti što bi bilo da je original. Nakon proglašenja pandemije, dolazi snijeg usred proljeća. I to je normalna situacija da snijeg ne pada jedan tjedan, a drugi je 20 C° pa ispočetka. I još kao šećer na kraju potres koji razori pola grada za koji većina svijeta ni ne zna da postoji, ali svi šalju svu moguću pomoć kako bi ljudi ponovno normalno živjeli u ovoj nenormalnoj situaciji. Da je ovakav film neko snimio ne bih ga nikada pogledala jer ne da je apsurdan nego je apsurdan na entu potenciju. Zamisli pandemiju od koje umiru samo starci, zemlja se trese, a proljeće i zima se izmjenjuju u jednom danu. Ali eto, izgleda da ipak gledam taj film i da ću ga nastaviti gledati još neko vrijeme, zapravo nadam se da ću ga odgledati do kraja kada će velikim bijelim slovima na crnoj podlozi pisati: ,,Svaki dio ovoga filma povezan je sa stvarnim događajima. Za vrijeme snimanja niti jedan životinja nije stradala, ali zato je nekoliko tisuća ljudskih.“ Doduše mislim da je ovaj film koji su neki ilegalno skinuli za pogledati ima virus pa možda ne bi bilo loše deinstalirati i ponovno instalirati Windowse.
Život mi se preselio na filmsko platno, jedini radni prostor je onaj u mozgu iako je i on postao prašnjav i treba ga očistiti. Društveni život trenutno je isključivo na društvenim mrežama. Sva sreća da je, jer ne moram gledati neke ljude. Više ne znam ni što imam za obući u ormaru s obzirom na to da mi se outfit sastoji od pidžame, trenirke i majice.
U svemu ovome imam samo jednu želju – izaći van iz stana u kojem je gore nego u zatvoru, iako nikada nisam tamo bila.
 

Laura Prpić