Učenici 3. i 4. razreda, u pratnji profesorice Blaženke Krznarić Stuparić i Marijane Milas Banić, 31. listopada, prisustvovali su veličanstvenom koncertu koji Zagrebačka filharmonija s velikim nadahnućem posvećuje Wolfgangu Amadeusu Mozartu i njegovu izuzetnom Rekvijemu, održanom u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Ovaj koncert bio je u sjećanje na maestra Sašu Britvića, dugogodišnjeg voditelja Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić.

Već sam datum, uoči blagdana Svih svetih, dao je posebnu simboliku ovom događaju. Snažna i dirljiva glazba Wolfganga Amadeusa Mozarta ispunila je dvoranu dubokim emocijama, duhovnošću i poštovanjem prema životu i prolaznosti.

   Koncert je od samog početka zračio ozbiljnošću i dostojanstvom. Već s prvim tonovima Introitusa dvoranom se proširila tiha, gotovo sveta atmosfera, a zbor i orkestar zajedno su stvorili čudesnu cjelinu koja je publiku u trenu uvela u svijet Mozartove posljednje i jedne od najemotivnijih skladbi.

Pod ravnanjem maestra Pavla Zajceva, orkestar i zbor djelovali su u savršenom skladu. Dirigent je svojim sigurnim, ali nenametljivim pokretima usmjeravao izvedbu s iznimnim osjećajem za dinamiku i izražajnost. Svaki njegov pokret bio je prožet razumijevanjem glazbe, ali i dubokim poštovanjem prema Mozartovu djelu.

Vrhunski vokalni solisti ujedinili su se u snažnu, nježnu cjelinu. Njihova interpretacija arija, poput Tuba mirum i Lacrimose, bila je jako dirljiva. Publika je mogla osjetiti svu dubinu i snagu emocija koje je Mozart prenio kroz svoje posljednje note. Poseban dojam ostavio je i Fabijan Komljenović, čiji su recitativni osvrti povezali riječ i glazbu u jedinstvenu cjelinu, dodajući koncertu duboku i poetsku dimenziju.

Mozartov Requiem u d-molu (1791. g.) jedno je od najuzvišenijih djela klasične glazbe. U ovoj izvedbi osjećala se njegova dramatičnost, ali i nježnost, zbog vječne borbe između svjetla i tame, nade i straha te života i smrti.

Najviše su mi se dojmili dijelovi Dies Irae i završno Communio, gdje je glazba zasjala gotovo nebeskom ljepotom. Svaki ton nosio je težinu emocija, a intenzitet izvedbe držao me u potpunoj napetosti i divljenju.

    Nakon završetka uslijedio je dugotrajan pljesak, kao potvrda dubokog dojma izvedbe koja je spojila profesionalnost, strast i duhovnost.

Cijeli koncert bio je više od glazbenog doživljaja; bio je to susret s Mozartovom dušom, ali i s vlastitim emocijama.

Atmosfera u Lisinskom bila je čudesna i svi su prisutni uživali u svakom trenutku koncerta.

Bilo je predivno vidjeti kako glazba spaja ljude, stvarajući posebnu povezanost između njih.

Iva Šolić, 3.b