Međutak s Antunom

         "Beži, beži ; beži, beži ; tramvaj bu pobegel, tramvaj bu pobegel!" Ma neka, velika metalna zmijurino, putuj. Glođi, gmiži, zuji! E bane, i ti si metalan, ni Zdenac mudraca ne miče te s konja. Gledaš me? Ja tebe gledam! I osjećam daleke gene kneginjice Tuge.

          Potreba je snažna. Popeti se gore, k njemu, odmoriti korake razapete između moraš i želiš. Dušobrižniče moj, ti voliš cvijeće, pravo je vrijeme - "protuletje, se diši kak oprani vanjkuš." Danas me progoni kajkavština, baš u inat anglizmima - frendovima, forama...umivam se narječjem.

           Metalci zvone u džepu. Zamišljam da ti je rođendan. Kupit ću ti đurđic, maćuhicu i cvijet sa raskršća. Naoružana osmijehom, bez ijednog metalca usporavam, odgađam, nadmećem se sa zrakama.

Ti me čekaš, tu si, šešir ti pognut, bez pogleda si. U očima peče prostrti grad. Crveni se, bit će vjetra. Tako ležerno, pariški, prebacio si nogu preko noge, a ispružena ruka traži.

Odmaram korake. Želiš biti sam? Dobro, šutjet ću!

             Šapućeš da čezneš za tovarničkim ravnicama, salašima i za Vasom Ladačkim. Nazivaš to zovom zavičaja, onim što u nas uđe prvim udahom, ne pušta, uvlači se u nesjećanje, ali stalno slama svaki odlazak. O kakvom Loboru zboriš? Šetao si i dodirivao krhkost starine. Zamišljao si raskoš i čudio se ljudskoj gluposti koja ovo blago prepušta propadanju. I ti si se umivao Zagorjem, i tebi su bili "lepi bregi zeleni".

              Sada nije ništa bolje, nebolje je. Hrvati obnavljaju starine, no ljudi bježe. Razmilili su se Europom. Tako nas je malo, sve manje. I samo se svađamo! Sa sjenama prošlosti, sa lakomošću sadašnjosti, s enigmom budućnosti.

              Ne obraćaj mi se francuski, ne razumijem. Da ti dodam violončelo? Sviraj mi. Što? Ah, ne znam, nešto netužno. Kažeš da violončelo uvijek bugari. Sviraj mi sonete. Njihovo milozvučje možda razbije ovo veče u vatromet. Da, čujem, sviraj! Cvrčci sitno predu tanke žice. Zlokobno huče ćuk. Ne, ne moraš govoriti, znam da te boli grlo. Ti liječnici tako često pogriješe, a mogli su te možda...

Ne mislimo, samo sviraj! Iz žica mirisi izdahnjuju. To "đurđic, cvjetić ubavi" opija Gornji grad. Prija ti taj miris, zar ne? Đurđic sve manje raste u vrtovima, prebrzo se širi, guši druge biljke. Ti ga dragom zoveš. Sitnu zvoncad među žicama prebireš. Zataknut ću ti đurđic u rever. Smijem li? I maćuhicu sam ti donijela. Sviraj mi o njoj. Rascvala se u boje njena krhkost. Zvučiš bojama, u kristale ih zvonke zazvonjuješ.

               Spokoj. Slaviš ga! Žmirim i dotičem tvoje staze. Prašne su, izdajničke, lutaju. Djevojka na stazi - ljudski cvijetak, kruna ljepote optočena razumom. Zaljubio si se. Zar tada? Slijepo zaljubio! Anđeoska krila istkala je za te. Želiš li da slušamo lepet tvojih krila?..