Dana 29. listopada 2007. u dječjem odjelu sisačke Gradske knjižnice održao se susret hrvatskih mladih književnika i učenika 2. razreda sisačke Gimnazije povodom „Mjeseca knjige“ i 30-te obljetnice osamostaljenja Dječjeg odjela od ostatka knjižnice.U gostovanje su pozvana dvojica istaknutih hrvatskih spisatelja mlađe generacije Roman Simić i Ivica Prtenjača.

Roman Simić rođen je 1972.u Zadru, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Iako još relativno mlad, iza sebe je ostavio niz antologijskih kratkih priča kao što su: „Libiolo“, „U što se zaljubljujemo“, „Mjesto na kojem ćemo provesti noć“, „Čvorci“, „Goli grad“. Kao dobitnik mnogih nagrada za književnost u Hrvatskoj i izvan nje ima čast biti organizatorom festivala „Europskih kratkih priča“.
 
Ivica Prtenjača rođen je u Rijeci 1969., studira kroatistiku, ali je nije diplomirao kako kaže šaleći se na vlastiti račun „jer nije vratio knjigu u knjižnicu, te je ostao bez diplome“. Za sebe kaže da je svestran, pa se stoga bavio kako navodi – „svim i svačim“. Stvaralac je lijepe poezije i nešto rjeđe proze kojom se istaknuo na brojnim festivalima diljem Europe. Djela su mu prevedena na nekoliko stranih jezika. Zbirke koje nam je predstavio, njegova su najčitanija djela: „Pisanje oslobađa“, „Ines“, „Nitko ne govori hrvatski“, „Uzimaj sve što te smiruje“, „Dobro je, lijepo je“.

Zaljubljenici pisane riječi oduševili su publiku mladih gimnazijalaca svojom otvorenošću, toplinom i duhovitošću. Tijekom opuštenog razgovora iznesene su i zabrinjavajuće činjenice u vezi s mogućnostima bavljenja pisanom riječju u Hrvatskoj danas. Navode da je Zagreb jedina mogućnost za proboj u književne vode mladim i neiskusnim, ali budućim perspektivnim književnicima. Svakako bi trebalo utjecati na manje sredine, jer apodiktično je da postoji mnoštvo skrivenih zaljubljenika koji zbog društvenih ograničenja nisu u mogućnosti obogatiti hrvatsku književnu zbirku. Pohvalili su činjenicu da se u Gimnaziji Sisak izdaju zbornici literarnih učeničkih radova koje je pokrenula prof. Vesna Rogulja Mart, jer su neka imena iz tih zbornika postala poznata široj javnosti (Maja Čačić, Ana Cvitaš, Valentina Đureković).

Dotakli smo se i već toliko puta proanalizirane teme „školskih lektira“. Ni mladi, a ni sami književnici nisu poklonici lektirnih djela koja su često odabrana bez odgovarajućih kriterija. Kažu da se sami navikavaju na pomisao da će i njihovi tekstovi možga biti dio lektire.
U Hrvatskoj nije nažalost moguće živjeti od pisanja te mladi književnici moraju svoju egzistenciju ostvariti nekim realnijim posolovima. Koliko je hrvatska književnost čitana, koliko smo o njoj informirani ovisi prvenstveno o nama. Hrvatska riječ bit će potčinjena i nečujna za svjetske uši sve dok joj mi sami ne raščistimo put.