THE GOVOR

Lako je razmišljati o odlasku. Lako ga je iščekivati. Na kraju, lako je i otići. Ali jako je teško ne osvrnuti se. Pogledati jednom, pa još jednom i onda još jednom dok nas noge čudnom brzinom nose sve dalje i dalje sa znatiželjom pod tabanima. Nitko od nas nije isti kakav je bio kad je čuo prvo zvono za sat u ovoj školi prije skoro četiri godine. Na papiru se četiri godine čine malo, brzo prelete preko jezika i planu u zrak. Ali te četiri godine su nas oblikovale na načine koje nismo mogli ni zamisliti. Naučili smo podići pogled s poda i pogledati oko sebe. Zaista pogledati. Naučili smo prepoznati nepoštovanje i odgovoriti na njega poštovanjem. Naučili smo što to znači suosjećati čak i kad se to od nas ne traži. Naučili smo pomoći. Pomoći sebi i drugima. Čak i onima koji tu pomoć naizgled ne trebaju. Iskusili smo kako je to osjećati se maleno i veliko, snažno i slabašno, u valovima. Naučili smo razumjeti i prilagoditi se. Nedvojbeno smo izgubili puno prijatelja, ali sada znamo i kako prijateljstvo zapravo izgleda. Svima nam se barem jednom slomilo srce, ali odjednom... naučili smo i voljeti sebe dovoljno jako da ga popravimo. Možda zvuči čudno što ne spominjem školu kao bitan dio tog iskustva, ali iskustvo su zapravo ljudi. I tek tada, kada smo počeli gledati oko sebe, načeli smo to iskustvo. Međutim,  njemu nije kraj ovdje. Ni blizu! Kao što nas je profesorica Lada podsjetila u ponedjeljak, život nije put, nego je više nalik umjetničkom djelu.  Nije bitan kraj, nije bitno finale, nije bitno konačno odredište. Bitan je ples, bitna je glazba između. Zamislite da je cijeli svijet jedan veliki tulum, a kada ste prvi put otvorili oči, krenula je vaša pjesma. Niste znali plesati, naravno, bili ste tek beba. No, gledali ste druge kako plešu i pokušali uhvatiti ritam. Bili ste ljuti kad biste se spotaknuli, oduševljeni kad bi vas netko primio za ruku i okrenuo, znatiželjni kad ste vidjeli nekoga da pleše drugačije, razočarani kad bi ta osoba ipak odlučila da bolje pleše sama i tužni kad bi netko rekao da vaš ples nije onakav kakav bi trebao biti. Ali sada ste već svi uhvatili ritam, pjesma se neće promijeniti i ne smije vas biti sram plesati u svom najslobodnijem obliku, točno onako kako vas tijelo vuče iznutra. Nemojte samo čekati da vaša pjesma završi, jer nećete dobiti drugu. S toga, u ime cijelog razreda, a vjerujem i cijele generacije, želim vam svima reći hvala. Hvala na iskustvu i novim plesnim pokretima. Hvala profesorima, čistačicama, pedagoginji, ravnatelju i  tajnicama. Ali povrh svega, želimo se svi zahvaliti i jedni drugima. Svojim prijateljima. Hvala što ste plesali s nama. Nadam se da će nas život još koji put vratiti na isti podij.  

EVA BAKRAČ, maturantica 4. C

Fotografiija: prof. Marta Narančić