Ukoliko se netko od profesora umorio slažući sliku, mogao je i predahnuti uz slatko osvježenje.

Pozdrav sa školskim klupama započeo je u četvrtak, 19. svibnja, kada su maturanti pred svojim profesorima, roditeljima i prijateljima izveli program koji će se još dugo pamtiti, o kojem će se još dugo pričati, kojeg ćemo se svi zajedno s ponosom prisjećati. Nasmijali su nas i rasplakali, pružili nam ruke, zagrlili nas, oduševili… Puštanjem lampiona u zrak na simboličan su način pokazali kako vide svoj odlazak u svijet i svoju ulogu u njemu – kao nenametljiva i blaga svjetla koja daju posebni sjaj i ljepotu večernjem nebu…  

Sljedeći su dan pred svojom školom zaplesali i prošetali svojim gradom. Pjevali su, pozdravljali nepoznate, mahali im… Ljudi nisu od njih bježali, nisu mijenjali smjer svoga kretanja, nego im išli ususret, uzvraćali pozdravima i osmjesima.
Pokazali su da se može. Bez destrukcije i bez agresije. Pokazali su da se znaju veseliti, onako iskreno i mladenački, onako kako su neki stariji možda i zaboravili. I zato, prije nego što im sljedeći puta kažemo da su nemotivirani, da su ovakvi ili onakvi, bilo bi dobro da kao društvo zavirimo u sebe i vidimo što ćemo tamo naći, jer ta djeca, ti mladi, zar oni samo ne odražavaju ono što oko sebe vide?

Sada, kada nas javno proglašavaju zrelima i kada nas simbolično upućuju u život, želimo istaknuti da na našu, sada bivšu školu, ne gledamo samo kao na obrazovnu ustanovu, već je to mjesto u kojem smo imali priliku osjetiti sigurnost, toplinu i sreću. A to je ono važno u životu, to je ono čemu svi težimo i stoga smo vam neopisivo zahvalni na tome što ste pristali biti jedne od važnijih osoba u našem odrastanju i zapravo sjeli u naše automobile i odlučili se provozati. (…) Nadam se da svi vi sada shvaćate da je ovaj kraj, ništa drugo nego početak. Neke druge priče. Neke druge vožnje. Jer život i je vožnja. I kao što auto trebaš naučiti voziti, tako život trebaš naučiti živjeti. A za to je potrebna upornost, trud i možda malo sreće. Hvala Vam.

(dio iz govora Paule Pufek)

Dragi naši maturanti, dragi razrednici, dragi profesori, draga školo, ništa ovo ne bi bilo moguće bez zajedničke suradnje svih nas i upravo je ta suradnja pokazala da, kada ljudi daju najbolje od sebe, njihovo nastojanje jednostavno mora uroditi plodom.